-Piše: Borivoje ĆETKOVIĆ
Vladika Rade, kao i njegov stric vladika Petar I, održavao je veze sa Milošem Obrenovićem, koji ga je savjetovao kako da se odnosi prema Turskoj.
„Da bi ostvario što čvršću vezu sa Crnom Gorom”, navodi dr Radoman Jovanović, „srpski knez je 1832. godine poslao Simu Milutinovića Sarajliju u diplomatsku misiju i tražio je da i crnogorski izaslanici dođu u Srbiju”. Njegoš, međutim, nije podržao Obrenovića, bio je ponesen Karađorđem, njegov vatreni pristalica. On je 1844. godine, tvrdi dr Ljubomir Durković Jakšić, odbio da se u Crnu Goru primi knjaz Mihailo Obrenović.
Ako je Njegoš uzdigao Karađorđa „na stepen nacionalnog ponosa”, a jeste, (posvetio mu je Vijenac), nije onda realno očekivati njegovu saradnju sa Obrenovićima, a posebno ne sa knezom Milošem, ubicom srpskog vožda, državnikom srpskim koji je, i pored svojih zasluga za srpsku državu koje mu se pripisuju, ispisao jednu od najsramnijih i najtamnijih stranica istorije srpskog naroda.
Ovog Miloševog „nasleđa” neće se osloboditi ni kasniji srpski „vješti”, real–političari.
Njegoš i njegovi Crnogorci, protagonisti „borbe neprestane” poprijeko i sa ogorčenjem su gledali kako se Miloševa Srbija „punih 20 godina oslanja na Tursku”.
Nije teško zamisliti kako je vladika Rade gledao na Milošev odlazak sa pratnjom od 60 ljudi u Carigrad na podvorenje sultanu. Bio je, prema dr Mihailu Gavriloviću, „bogato nagrađen: dobio je, između ostalog, orden u brilijantima i sablju iskićenu dragim kamenjem. „Tronut tim znacima carske milosti, Miloš padne na kolena pred sultana i celiva mu nogu po običaju.”
O oštrom sukobu vladike Rada sa Milošem Obrenovićem svjedoči pismo austrijskog okružnog kapetana iz Kotora, koje je, kako piše Jovan Ćetković u knjizi – Karađorđe i Miloš 1804–1830 ( Vojno delo, Beograd, 1960.), nađeno u zadarskom arhivu.
„Ivačić javlja guberijalnom predsjedništvu u Zadru 6. marta 1836” , navodi se u pismu, „da je Njegošu u Maine došao neki izaslanik iz Srbije s pismom od kneza Miloša. U pismu Miloš javlja da je on od sultana dobio ferman, kojim mu se naređuje da pokori Hercegovinu, Albaniju i Crnu Goru i da ih podvrgne pod tursku vlast. Za tu operaciju sultan mu je obećao vojske, novca i municije. Vladika je zbog toga vrlo nervozan, sav je zaokupljen mislima i ne pušta nikog sebi, osim u veoma važnim slučajevima, i to tek drugi dan primi pošto mu se neko javi. Vladika je, kako sam doznao od Rucovića sa Cetinja (Rucović je bio trgovac u isto vrijeme i austrijski špijun na Cetinje – J.Ć.) odgovorio knezu Milošu da se Crna Gora neće ni pokoju cijenu podvrći pod tursku vlast i da će Crnogoci znati do poslednjeg da se brane. Kako još doznajemo, namjera kneza Miloša neće se ostvariti, jer u srpskom senatu ima mnogo ljudi koji štite Crnu Goru, a u to Miloš je doznao da bi se Crnogorci žestoko oduprli tome njegovom pokušaju. Pokušao sam da nekako preko perjanika dođem do pisma kneza Miloša, ali nikako nijesam uspio, nego ga je u kasi zaključao”.
Sa sigurnošću možemo tvrditi da Ivačić nije izmislio ovaj dokument , niti mu je mogao biti podmetnut. Austrijski oficiri, iako porijeklom Srbi ili Hrvati, visokoprofesionalno su odrađivali svoj posao, vjerno služeći bečkom dvoru.
Šta je u tim teškim trenucima razočarenja vladika Rade mislio o srpskom knezu – turskom vazalu i panduru, spremnom, zarad svojih interesa, da pođe na Crnu Goru?
Osjećao je tugu i bol i duboko razočarenje, a i prezir prema srpskom knezu – ubici svoga vožda, koji prijeti braći Crnogorcima i Hercegovcima da će ih uz sultanovu pomoć porobiti.
Stupajući na vladičanski presto, iako mlad i neiskusan, vladika Rade je sagledao šta je Karađorđeva smrt značila ne samo za srpski ustanak i za razvoj nove srpske države, već i za oslobođenje porobljenog srpskog naroda.
Zločinačko ubistvo srpskog vožda i Milošev dolazak na srpski presto, kao naslednog kneza, uz pomoć i s naslonom na Turke, reflektovaće se na buduće odnose zvanične Srbije i zvanične Crne Gore. Za razliku od Karađorđa, Milošu Obrenoviću su preči njegovi i dinastički interesi, od oslobođenja i ujedinjenja porobljenih Srba i ostalih hrišćana.
Ma koliko Miloš Obrenović bio slavljen kao „vješt političar”, koji se znao prilagoditi svakoj situaciji i poslužiti se svim sredstvima da bi ostvario ciljeve svoje politike, nesporno je da je njegovo saginjanje i dodvoravanje Turcima, odnosno ta njegova „strategija i taktika” dovele srpski ustanak do hatišerifa i berata, i to nakon ruske oružane intervencije.
„Hatišerif i berat od 1830. g.”, pisao je Svetozar Marković, (Srpske obmane; Srbija na Istoku, BGZ, Beograd, 1973.) „bili su smrtni udarac za srpsku revoluciju. Borba za oslobođenje i jedinstvo celog srpskog naroda, pa i sama pomisao o tom, bila je sasvim ostavljena. Mesto toga, u Srbiji se započinje uređenje monarhične države”.
Šta je berat davao Milošu, a šta srpskom narodu?
U pomenutom djelu Marković je oštro kritikovao toliko hvaljena „dostignuća” Miloševe „real– politike”.
„U beratu sultan nije potvrđivao izbor srpskog naroda, već je davao knezu Milošu i njegovoj porodici Srbiju kao poklon za njegove lične vrline. On je postavljen za kneza jedino po carskoj milosti. Kad se oduzmu sve kitnjaste fraze hatišerifa i berata, svakojako ostaje to da je Turska odredila državnu formu srpskom narodu, i to formu monarhičnu. (Pod. B.Ć.) Svojim beratom sultan je zakraćivao srpskom narodu pravo da bez njegove volje bira i menja vladare, a kamoli formu vlade”.
I prije sultanovog berata Miloš Obrenović je bio despot-vladar sa neograničenom vlašću. Slobodan Jovanović tvrdi da je „sultanov berat zatekao Miloša kao neograničenog gospodara Srbije: stvarajući svoju vladalačku vlast na mesto stare pašinske vlasti, on ju je učinio despotskom”.
...„Monarhična forma vladavine”, koju je Srbiji odredio sultan, ocjenjujem kao veliku, ako ne i nepremostiva prepreka u budućoj saradnji zvanične Srbije i zvanične Crne Gore.(Kraj)